Preveo i priredio: Slavko K. Šćepanović
Možda bi bilo bolje da ovdje govorim o pjesnikovoj biografiji. Ali ja sam slučajno potrčala malo naprijed. U drugoj polovini tridesetih godina, srpske vlasti, sa tek osnaženim skorojevićima, nabacile su na mjesno stanovništvo nezakonite namete i poreze, dovodeći tako do siromaštva stanovništvo, lišavajući ga najobičnije medicinske pomoći i zaštite, dovodeći ih do umiranja od sifilisa, tuberkoloze, ili na bjekstvo. I upravo tada, ne bez opasnosti po autora, pojavila se poema „Došljaci“. U njoj je žestoko progovorilo saoosjećanje više pravednosti, koje je tjeralo čitaoca da, čak bolje nego svoje muke, osjeti bol rana nanesenih ljudima, da osjeti njihove patnje, njihove nade. Zogović se obraća savjesti svojih sunarodnika i sopstvenoj savjesti. I traži od nje i zahtijeva od nje.
Zogović beskrajno voli svoj narod. Ali u toj svojoj ljubavi on ne zatvara oči pred onim što ne bi želio da vidi. Jer, prije neuvjerenost, nego pretjerana uvjerenost, prije potreba za neprekidnim samouvjeravanjem, nego osjećaj čvrstog tla pod nogama, može privoljeti bilo koga da se plaši podudarnog nezadovoljstva, želja za promjenama, čak šala.
Voleći, Zogović je želio da vidi najrazumnije i najblagodarnije postupke i namjere sunarodnika. Vjerujući u čovjeka i u njegove neiscrpljene mogućnosti, on vidi plodotvornost osjećanja, njihovu životnost samo u izbjegavanju bilo kakvih hvalisanja uzajamnih potreba. Takav je karakter Zogovićevog patriotizma – hrabar, beskompromisan.
I još nekoliko riječi o nečemu što mi se čini najvažnije u pjsniku. U našem vremenu, nije suvišno podsjetiti sebe, i ne samo sebe, da nijesu samo nedostatak sopstvene perspektive, sopstvene gladi, ni sopstvene nezaposlenosti, ni sopstveno nacionalno ugnjetavanje, podstakli nekada engleskog lorda Bajrona da se pridruži borbi grčkog naroda, ni Poljaka Dombrovskog na barikadama Pariske komune, ni stotine Francuza, Rusa, Amerikanaca i Mađara na pomoć Madridu koji je ratovao.Takvih primjera nije malo u istoriji svijeta, pa ni u našoj prošlosti. Ne bi bilo loše da se svi mi sjećamo onih čiju je samopožrtvovanost pokretao osjećaj pravednosti. Eto ta sklonost da se tuđa nesreća osjeća kao svoja, sklonost da se prihvati tuđi životni zadatak, izazvan tom nesrećom, kao svoj. Možda bi bilo preciznije da se kaže ne „kao svoju“ nego svojom nesrećom i svojim životnim zadatkom. U pričanju starca Ali-Binaka, od lika do lika, od slike do slike, on nas upoznaje sa „svojim“ osjećanjem pjesnika Crnogorca. I njemu samom je bolno. To je i njegova sopstvena nevolja, sopstvena životna sudbina, njegovo sopstveno stradanje.
Takav je karakter Zogovićevog internacionalizma.
U neobjavljenoj „Autobiografiji” pjesnik dalje priča: „Kad sam završio gimnaziju i položio maturski ispit, otac je želio da me upiše u vojnu akademiju. On nije više mogao da me izdržava. Osim toga, on je smatrao da je oficirska uniforma ukras za čovjeka. Kum moga oca bio je seoski učitelj. U praznične dane on je obično oblačio uniformu rezervnog poručnika. Od toga se začela želja moga oca. Pa ipak, moja vezanost za književnost i sklonost buntovnika, učinile su da sam odbio očev zahtjev i na svoj rizik pošao da studiram književnost. Upisao sam se na Filozofski fakultet u Skoplju. Računao sam da će život studenta bez sredstava u Skoplju biti jeftiniji i podnošljiviji nego u drugim mjestima. Pored toga, moja učiteljica me je preporučila jednom tamošnjem docentu. Budući da sam se upisao na odsjek za srpski jezik i da sam bio uspješno položio maturski ispit, docent je obećao da će mi izdejstvovati stipendiju. U to vrijeme stipendije su davali samo studentima upisanim na među mladima nepopularni odsjek za slavistiku”.
Univerzitet u Skoplju, novi krajevi, novi ljudi. Utisci madića trebalo je da se značajno razlikuju od onih koje je imao u Peći. Pa ipak, sve što je on vidio u rodnim krajevima potvrđuje se i ovdje, u Makedoniji, koju centralne srpske vlasti ne zovu nikako drugačije nego „Mala Srbija“, mada u Skoplju ljudi govore drugim jezikom i osjećaju se drugom nacijom. Ono što ovdje vidi, doživljava i preživljava postaje sada izvor mržnje prema dvjema nepravdama: nacionalnoj i socijalnoj. Od tada su one uvijek prisutne u njegovim zapažanjima, ma gdje bio i bilo čime da se bavio. Raste u njemu i postaje svjesna krvna veza sa onima koji najviše pate od tih nepravdi, sa seljacima i radnicima, koji u Makedoniji, kao i svugdje, teško žive. Ta hrabra, a možda i crnogorska prisnost ustručava se da se direktno ispolji, ali ona sugeriše pjesniku kome je to isplativo da kvari narodu život. To preplijetanje tople ljubavi i stvorene u njemu jake mržnje, koja oprezno štiti omiljeno, dodaje moralnom liku pjesnika posebne karakterne crte: energiju, oštroumnost, preciznu usmjerenost cilju, i, ako možemo tako da kažemo, krajnje visoko vatreno reagovanje pjesnika na tragediju, na radost, na sve čemu on daje prednost, ili što potpuno odriče.(Nastaviće se)